Popularizacijom tema poput važnosti mentalnog zdravlja vrlo često u medijima i na društvenim mrežama možemo vidjeti i čuti rasprave o brigama i ruminacijama, a nude se i brojni načini na koje ih se brzo i efikasno možemo riješiti.

Iz toga postaje jasno da se radi o vrlo učestalom problemu, s kojim će se, prije ili kasnije susresti većina ljudi.

Svatko od nas se vjerojatno može prisjetiti nekog od vlastitih neugodnih iskustava, kao što su nespretna i neugodna društvena situacija u kojoj smo se našli, neočekivani prekid veze ili prijateljstva, odlazak kod zubara, razgovor za posao ili iščekivanje susreta s konfrontirajućom i agresivnom osobom.

Ako na trenutak zastanemo i prisjetimo se dana ili perioda u kojem smo prolazili kroz nešto od gore navedenog ili neku drugu životnu poteškoću, vjerojatno ćemo se sjetiti da smo s vremena na vrijeme u mislima “prežvakavali” taj neugodan događaj pokušavajući mu dati smisao ili smo zamišljali zastrašujući događaj koji je pred vama pokušavajući se pripremiti za neke od negativnih scenarija koji bi se mogli dogoditi.
Upravo to repetitivno razmišljanje i “prežvakavanje” nekog događaja iz prošlosti ili razmišljanje o budućim ishodima i scenarijima u budućnosti nazivamo ruminacijama i brigama.

U gore opisanim, ali i brojnim drugim situacijama, ruminacije i brige su prirodne i normalne reakcije na životne poteškoće, koje u određenoj mjeri mogu imati i adaptivnu ulogu. Primjerice, razmišljanje o gubitku voljene osobe dio je prirodnog procesa tugovanja, a planiranje strategija za razgovor s agresivnim šefom može nam pomoći u boljoj pripremi i izvedbi u samoj situaciji. 

U tom smislu, neki od teorijskih modela pretpostavljaju da brige i ruminacije zapravo predstavljaju normalne misaone procese koji pospješuju efikasnu samoregulaciju prema nama važnom cilju ili nam pak pomažu dati smisao uznemirujućim životnim događajima poput gubitaka (Watkins, 2016).
Međutim, važno je napomenuti da su u takvim slučajevima brige i ruminacije vrlo kratke i prolazne, ne snižavaju kvalitetu života dugoročno, niti narušavaju mentalno zdravlje osobe u cjelini.

S druge strane, brige i ruminacije koje se vrlo često javljaju u sklopu anksioznih poremećaja i depresije imaju kvalitetu intenzivnih i preplavljujućih misaonih tokova, koji se javljaju automatski, bez namjere osobe, vrlo su perzistentni, repetitivni i osoba nema osjećaj da nad njima može uspostaviti kontrolu. Osoba često ima određeni osjećaj da nema izbora nego brinuti ili ruminirati, a epizode brige i ruminacije sa sobom nose posljedice kao što su sniženo raspoloženje, uznemirenost, tjeskoba, gubitak motivacije, nesanica, umor i iscrpljenost, samokritičnost, pesimizam i beznadnost (Watkins, 2016).

Ruminacije vs. brige

Vrlo često se pojmovi “briga” i “ruminacija” koriste naizmjenično da bi opisali iste procese u razmišljanju. Iako većina istraživanja upućuje na to da se zaista radi o fenomenima koji u svojoj osnovi imaju isti korijen, važno je istaknuti i njihove razlike.
Također, važno je naznačiti da ovaj članak tematizira ruminacije i brige kao misaone procese koji se javljaju u sklopu anksioznih i depresivnih poremećaja te će se daljnje informacije u članku odnositi upravo na njih.

Konkretno, u tom smislu ruminacije možemo opisati kao repetitivno razmišljanje o prošlim gubicima, analiziranje vlastitih pogrešaka, razmišljanje o vlastitim nedostacima i manama, koje često uključuje “zašto” pitanja poput “Zašto se to dogodilo baš meni?”, “Zašto se ovako osjećam?”, “Zašto je život tako nepošten?”, a česte su i negativne usporedbe između sebe i drugih ljudi poput “Zašto ja imam probleme koje drugi ljudi nemaju?”, “Zašto se ne mogu osjećati kao nekada?” i sl.

Ruminacije također često uključuju i ponavljajuće razmišljanje o apstraktnim egzistencijalnim pitanjima o smislu. Također, osobe sklone ruminacijama često ruminiraju o svojim simptomima, raspoloženjima i značenju istih (“zašto osjećam ovaj umor?”; “Kako ću s time živjeti?”).

Takva vrsta ruminacija vrlo je učestala kod ljudi koji se liječe od depresivnog poremećaja, no ne mora biti ograničena na depresiju te se može javljati i u okviru drugih poremećaja i stanja (Watkins, 2016).

S druge strane, brige su perzistentan, ponavljajući i nekontrolabilan obrazac razmišljanja, povezan uglavnom s neizvjesnosti nekog budućeg, nama važnog događaja ili ishoda u životu. Kroz proces brige osoba u mislima uvježbava različita rješenja ili strategije nošenja s potencijalno negativnim ishodima ne bi li smanjila osjećaj neizvjesnosti koji budućnost neminovno nosi.
Iako je cilj briga smanjiti osjećaj neizvjesnosti vezan uz određenu prijetnju, proces brige ne dovodi do olakšanja niti smanjuje osjećaj neizvjesnosti (Clark and Beck, 2012; prema Clark, 2020).

Brige često možemo prepoznati po “što ako” pitanjima vezanima za budućnost: “Što ako na kraju ne dobijem promaknuće?”, “Što ako dobijem tešku bolest?”, “Što ako nikada ne pronađem pravu ljubav?” (Leahy, Holland i McGinn, 2014).

Zaključno, iako dijele isti korijen, brige su više orijentirane na budućnost i povezane s anksioznosti, dok su ruminacije više usmjerene na prošlost te su povezane s depresijom, no važno je istaknuti i da je spomenuta podjela tu kako bi olakšala razumijevanje sličnosti i razlika briga i ruminacija te da se one u stvarnosti često isprepliću.

Zašto je teško prestati brinuti?

Ljudi koji puno brinu ne odabiru namjerno i svjesno brige i ruminacije, kao što ne odabiru ni patnju kroz koju prolaze tokom tih procesa. Oni teško odustaju od briga jer su brige postale dobro uhodana i naučena strategija nošenja s poteškoćama. Također, istraživanja pokazuju da brige i ruminacije imaju određenu funkciju te da kratkoročno stvaraju osjećaj olakšanja i (iluzije) kontrole nad životnim događajima, no dugoročno održavaju i povećavaju anksioznost i depresivnost.
Upravo to kratkoročno olakšanje koje brige donose otežava odustajanje od procesa brige. Čak i kada osoba osjeća priličnu patnju i svjesno želi od njih odustati, brige ju vrlo lako ponovo vrate u “vrtlog misli”.

Funkcija briga i ruminacija je višestruka, no za potrebe ovog članka izdvojit ćemo samo nekolicinu najvažnijih (Leahy, 2005).

Brige kao pokušaj rješavanja problema

Ljudi koji puno brinu često to čine jer vjeruju da će pronaći odgovor na svoje probleme te da će ih brige pripremiti i zaštititi od negativnih događaja.
Nažalost, proces razmišljanja koji je čest kod kronično zabrinutih ljudi rijetko dovodi do kretanja u akciju, već ih zadržava na razini razmišljanja, što nas može zavarati da stvarno rješavamo problem, dok u se u stvarnosti sve više udaljavamo od poduzimanja akcije ostajući u vrtlogu vlastitih misli.

Brige kao pokušaj stjecanja kontrole nad životnim događajima

Istraživanja i praksa pokazuju da kronično zabrinute osobe vjeruju da je svijet opasan i da je velika vjerojatnost da će se dogoditi nešto loše. Kod njih je također prisutna ideja o tome da se oni, ukoliko se negativan ishod i dogodi, s time neće moći nositi.
Zbog toga osjećaju da je izrazito važno da predvide što sve može poći po zlu i budu spremni na najgore, što pokušavaju postići brigama i ruminacijama.
Primjerice, istraživanje Matthewsa i Wellsa (2000) (Watkins, 2016) pokazalo je da, kada su ljude koji kronično brinu istraživači zamolili da bilježe svoje brige tijekom perioda od dva tjedna, u čak 85% slučajeva negativna očekivanja ne samo da se nisu ostvarila, nego su ishodi bili pozitivni. Također, kada su se negativni ishodi i dogodili, u čak 79% slučajeva ljudi su se s njima mogli nositi bolje nego što su sami predvidjeli.

To istraživanje, kao i brojna druga, ukazuju na to da kronično zabrinuti ljudi sustavno precjenjuju vjerojatnost da će se dogoditi nešto loše i podcjenjuju svoje sposobnosti nošenja s poteškoćama.

Brige kao (ne)svjesni pokušaj kontrole emocija

Često se događa da ljudi skloni brigama i ruminacijama veći dio svog vremena provode “u svojoj glavi”, a manje osjećajući i procesirajući svoje emocije.
Kada ih se upita, određeni broj ljudi ima ideju o tome da bi se, ukoliko si dozvole osjećati svoje emocije, one mogle oteti kontroli i predugo trajati, ali i da ih drugi, ukoliko izraze kako se osjećaju, vjerojatno neće razumijeti ili da će ih na neki način osuđivati.

Zbog toga često iz emocija nesvjesno bježe u misli i pokušavaju dokučiti i “promisliti” svoje emocije, što onemogućava stvarno procesiranje emocija kroz njihovo osjećanje.

Brige kao pokušaj smanjenja neizvjesnosti

Iako kod većine ljudi postoji želja za sigurnosti i jasnoćom vezano uz njihovu okolinu, druge ljude i budućnost, kod kronično zabrinutih ljudi postoji izraženija potreba za potpunom jasnoćom i eliminacijom neizvjesnosti.

Neizvjesnost često poistovjećuju sa negativnim ishodima (“Ako nisam siguran u to što će se dogoditi, to znači da će se dogoditi nešto loše”), dok je ona, u stvarnosti, zapravo neutralna kategorija u većini slučajeva.

Zbog toga što je neizvjesnost dio same prirode života, nažalost nije moguće domisliti savršeno rješenje i dobiti garanciju potpune sigurnosti, stoga se često proces brinjenja i ruminiranja produžuje u nedogled ili barem dok ne nastupi iscrpljenost.

Imajući na umu gore navedeno, postaje jasno zašto je tako teško odustati od briga, čak i kada nam one uzrokuju više patnje nego koristi.
No ono što nam još više otežava je to da se radi o dobro uhodanim i naučenim strategijama nošenja s problemima i neugodnim emocijama, koji su postali automatizirani i javljaju se bez naše svjesne želje i odluke.

S druge strane, to što su brige i ruminacije naučen proces je svakako dobra vijest – to znači da na njih ne moramo biti osuđeni, nego da možemo razviti i naučiti druge strategije nošenja s poteškoćama, koje će za nas biti fleksibilnije i efikasnije (Watkins, 2016).

Kako tretirati kroničnu zabrinutost

Osobe koje su kronično zabrinute vrlo često mogu čuti savjete poput “Opusti se i pokušaj misliti pozitivno”, “Sve će biti u redu”, “Nemaš se oko čega brinuti”, “Trebaš više vjerovati u sebe” i mnoge druge.
Unatoč tome što su ti savjeti najčešće dobronamjerni, ove strategije naprosto ne funkcioniraju, a mogu i dodatno pojačati osjećaj usamljenosti i sniziti samopoštovanje osobe kojoj su upućeni.

Osim toga, osobe koje se bore s brigama i ruminacijama najčešće su i same pokušale primijeniti brojne strategije kako bi, makar i nakratko, doživjele olakšanje.
Ovdje ćemo nabrojati samo neke od najčešće upotrebljavanih: traženje razuvjeravanja od bliskih osoba (npr.“Da li izgledam OK?”), pokušaj stopiranja misli, repetitivno provjeravanje (“Jesam li platio sve račune?), pretjerano pripremanje, izbjegavanje nelagode, korištenje alkohola, droge ili hrane kako bi se umirili i brojne druge (Leahy, 2005).
Međutim, ove strategije, ako i pomognu, to je često samo nakratko, dok se “na duge staze” problem briga i ruminacija još više pogoršava, jer nam gore spomenute strategije ne daju priliku da testiramo temeljna uvjerenja koja su u korijenu potrebe za brigom (npr. vjerovanje o tome da ne možemo podnijeti neizvjesnost i neugodne emocije, da nas briga štiti od nesretnih događaja te da se ne bi mogli nositi s negativnim životnim događajima kad bi se oni dogodili) (Leahy, 2005).

Srećom, danas su dostupne brojne knjige samopomoći na temu kronične zabrinutosti i one mogu biti od velike pomoći da naučimo više o prirodi ljudskog uma i promijenimo način na koji promatramo naše brige.

Ipak, ukoliko su kronična zabrinutost i ruminiranje uzele maha i narušavaju funkcioniranje pojedinca, preporuka je javiti stručnjaku za mentalno zdravlje.

Na kraju, vrlo važno je ponovo napomenuti da su brige i ruminacije procesi razmišljanja, koji su naučeni kao strategija za suočavanje s problemima, koja je nažalost neefikasna i nefleksibilna i dugoročno smanjuje kvalitetu života osobe.
Međutim, upravo zbog toga što se radi o usvojenim i naučenim procesima, oni se mogu promijeniti i obogatiti efikasnijim i fleksibilnijim strategijama suočavanja.
Kronična zabrinutost može se uspješno tretirati različitim psihoterapijskim modalitetima, a unutar kognitivno – bihevioralnih terapija razvijeno je više modaliteta koji se pokazuju uspješnim u tretmanu kronične zabrinutosti i ruminacija, od Terapije fokusirane na ruminacije (RF-CBT), Terapije prihvaćanjem i posvećenošću (ACT) i Mindfulness bazirane kognitivne terapije (MBCBT) (Watkins, 2016).

Ono što je svima spomenutima zajedničko je to da za cilj nemaju potpuno eliminirati brige, jer to zbog prirode našeg ljudskog uma nije niti moguće, već je cilj promijeniti način na koji brinemo (Clark, 2020).
To uključuje usvajanje vještina o tome kako kako apstraktne i ponavljajuće brige i ruminacije preoblikovati u konkretne i rješive probleme po pitanju kojih možemo djelovati. 

Međutim, budući da nisu sve brige i ruminacije “rješive”, u tretmanu učimo i kako prihvatiti nesavršenost i neizvjesnost kao dio prirode života te kako se posvetiti onome što nam je u životu zaista važno.

Osim toga, kroz tretman se razvijaju i brojne druge vještine nošenja s poteškoćama, poput vještine emocionalne samoregulacije, vještine zauzimanja za sebe i izražavanja vlastitih potreba   i sl. (Rygh i Sanderson, 2004).
Drugim riječima, možemo reći da je glavni cilj tretmana briga i ruminacija naučiti kako iz “naših misli” ući u stvarni život i živjeti ga punim plućima.

Popis literature:

Clark, David A. (2020). The Negative Thoughts Workbook: CBT skills to overcome the repetitive worry, shame, and rumination that drive anxiety and depression. Oakland, CA: New Harbinger Publications.

Leahy, Robert L. (2005). The worry cure: seven steps to stop worry from stopping you. New York: Three Rivers Press.

Leahy, Robert L., Holland, Stephen J. F, McGinn, Lata K. (2012). Treatment Plans and Interventions for Depression and Anxiety Disorders (second edition). New York: The Guilford Press-

Rygh, Jayne l., Sanderson, William C. (2004). Treating generalized anxiety disorder : evidence-based strategies, tools, and techniques. New York: The Guilford Press.

Watkins, Edward, R. (2016). Rumination – Focused Cognitive – Behavioral Therapy for Depression. New York: The Guilford Press.